Knjiga čuda iz piramide u rukama Vatikana
Piše Jasna Jojić
objavljeno u Kompaniji “Novosti”, jula 2007
Pošto se ispostavilo da su najvažniji delovi Biblije kopirani “doživljaji” Ozirisa, napisani na piramidama 4000 godina pre rođenja Isusa, i da je krst samo kopija staroegipatskog “anch”-a, arheolozi sumnjaju da se i u fragmentima nađena, Knjiga čuda, čuva u Vatikanu.
Neke amajlije sveštenika Egipta na sreću su pronađene i svako ih može napraviti sam.
“Bog spava u mineralima, sanja u biljkama, hoda u životinjama ali misli u čoveku”, bilo je očigledno osnovno geslo na kojem se razvijala filosofija i religija drevnih Egipćana. Zbog toga su oni milenijumima pre drugih naroda pravili piramide kako bi zaštitili tela i duše preminulih, a svoja verovanja i znanja pohranjivali su uz mumije i sarkofage faraona, kao večne tajne. U prvo vreme njih su gravirali hijeroglifima na kamenu a kasnije, od Pete dinastije, tri milenijuma pre naše ere, ispisivali su ih na papirusima hijeroglifima.
Među tim najvećim tajnim znanjima, bila je takozvana Knjiga mrtvih, čiju vrednost za stare Egipćane arheolozi upoređuju s onom koju Biblija ima za hriščane. Međutim, u novije vreme, posle mnogo dešifrovanih tekstova piramida, tvrdi se da se osnova Starog zaveta, i glavni momenti Novog zaveta Biblije, ne razlikuju od znanja iz te Knjige mrtvih. I da su mnogi događaju ispričani kao istorija hrišćanstva u u stvari tek nešto izmenjeni događaji s papirusa, napisani bar 3000 godina pre Hrista.
Sve se ovo da utvrditi zdravom logikom dobrih čitača. Ali, u poslednje vreme, rođena je još jedna sumnja. Tvrdi se da je Knjiga mrtvih imala i svoj nastavak, Knjigu Čuda u kojoj su bili opisani magijiski rituali. Oni su upućivali kako čovek može upravljati prirodnim, i silama u sebi. Kako se prah može pretvoriti u zlato, a belutak u dijamant, plemenite dakle materjale koji su u Egiptu korišćeni u ogromnim količinima.
Kada se napravi ova paralela neizostavno se u mnogim arheolozima rodila sumnja da se i ti papirusi s popisom Čuda, koji danas nedostaju, a neki su urezani u kamenim blokovima za sada istraženih piramida, danas nalaze u Vatikanu.
Koliko je istine u tome, tek će se u budućnosti otkriti, ali činjenice za sada stoje ovako.
Legenda dakle kaže da su ovo znanje Čuda, (kao i način kako da naprave piramide i kako da se na njihovom vrhu prelamaju sunčevi zraci), znači neverovatno astronomsko i znanje fizike, Egipćani dobili od Atlantiđana. Visokorazvijene civilizacije koja je uništila samu sebe tehnološkim napredcima.
Ta tajna znanja, “mali” egiptatski sveštenici su čuvali jer svest naroda nije bila dorasla da se ona koriste a da se svi međusobno ne istrebe. Zato su zapisi sa njima pohranjivani u tajne grobnice ispod piramida zajedno sa čuvenom Knjigom mrtvih (na egipatskom REU NU PERT EM HRU).
Najstariji primerak Knjige mrtvih na papirusu napisao je Nua, sina nadzornika pečata Amen-hetepa, u ranoj osamnaestoj dinastiji, oko 16. vekova pre Hristovog rođenja. Postoje dve verzije 64 poglavlja Knjige. Jedna je pronađena u temeljima hrama Henua, a druga u gradu Khemenhu, Totha ili Hermopolisu. Ona je ispisana slovima od pravog lazurnog kamena pod stopalima ogromne skulpture boga Totha, tokom vladavine Menkaura. Kasnije su nastala tri kraća izdanja Knjige mrtvih. Heliopolitanska, pisana hijeroglifima na zidovima piramida u Sakari, druga ispisana kurzivnim pismom na sanducima tokom Jedanaeste i Dvanaeste dinastije, i dve Tebanske, pisane na papirusima i oslikane hijeroglifima na sarkofazima Osamnaeste do Dvadesetdruge dinastije, dok su vladali faraoni Amzos I i Ramzes I. Na kraju je stvoren i takozvani Saite prepis, nađen na mnogim papirusima pisan hijeroglifima, hijeratskim i demotskim pismom i nju su kasnije koristili u ptolomejskom dobu.
Kad su dakle preko Aleksandra Makedonskog (336. do 323 pre naše ere) Grci osvojili Egipat, preveli su Knjigu mrtvih a sa njom i fragmente nađene na papirusima iz Knjiga čuda.
Tako je napokon obelodanjeno da su najtajnovitiji zapisi , o mistici i kosmičkim tajnama, u Egiptu, nazivani “hekau”.
A pošto su u kasnom 19. i početkom 20. veka, rađena ozbiljna arheološka istraživanja piramida i nalazišta u dolini Nila, već je mnogo toga nestalo. Danas istoričari prave kalkulaciju i sumnjaju da su ih ukrali hrišćani koji su na ovom prostoru širili svoju veru još od 400. godine posle Hrista.
Sumnje su dokazane kad su istraživači i pored mnogih nestalih papirusa, pronašli vidljive natpise na zidovima hodnika i odaja piramide Unasa, kralja Egipta 3300. godina pre naše ere. Definitivno da je sa njim sahranjena i knjiga s rečima magijskih moći. Jer je i najstarija verzija Knjige mrtvih, takozvani Tekstovi piramida, u originalu i cela, ispisana upravo na unutrašnjim zidovima njegove piramide – grobnice.
Unasa, posljednji vladar Pete dinastije dao je dakle za života, da se sačuvaju tajna znanja. A onda je utvrđeno i da su slični tekstovi, bili ispisani i u piramidama Tetija, Pepija I, Merenra i Pepija II, koji čine VI dinastiju.
Arheolozi su potom doneli jedinstven zaključak da su Tekstovi piramida izbor iz obimnijih i starijih tekstova, načinjenih, verovatno, na osnovu prastarog usmenog predanja. Smatra se da su ih uobličili sveštenici iz Heliopolisa (Tetha), tokom III i V dinastije, oko 2700. do 2400. godine pre naše ere.
“Tekstove piramida”, piše u enciklopedijama, “sačinjava 714 kazivanja, od kojih se samo nekoliko ponavlja u svih pet piramida. U tekstovima se lako prepoznaju jako stara verovanja iz predinastičkog perioda, koja obuhvataju drevne kraljevske rituale, opise ratnih pohoda koji su prethodili ujedinjenju zemlje, kao i pogrebne običaje koji su mnogo stariji od dinastičkog doba.” U njima su i “opisi nebeskog života kralja nakon obitavanja na Zemlji. Ali i jačanje kulta Ozirisa, kao svojevrsne alternative dotadašnjem kultu Sunca, bogu Ra. Kako i Ra, i Oziris simbolizuje večno postojanje. Prvi to čini svakodnevnim rađanjem Sunca, a drugi godišnjim obnavljanjem prirode”.
Papirusi sa ovim religijsko-filosofskim tekstovima, prvih vekova naše ere gube smisao jer niko nije znao hijeroglife. Od tada oni, kao “hekau” postaju amajlije za narode arapskog i evropskog porekla, odnosno za islamiste i hrišćane. Ali, desilo se nešto vrlo čudno. Pošto je hijeroglifsko pismo, napokon rastumačeno 1822 (to je uspelo Francuzu Žan Fransoa Šampolionu, koji je na osnovu natpisa upoređivao hijeroglife, demotsko i grčko pismo), ispostavilo se da je u Bibliji koje je Vatikan prosledio javno kao svoju svetu knjigu, mnogo detalja i sličnosti iz Knjige mrtvih.
Dakle, najmanje 3500 godina pre nego što je vaskrsao Isus Hrist, i 2000 godina pre večnog života (inkarnacije) Bude, u Knjigama piramida vaskrsao je Oziris. Ozirisov životopis zapisan je hijaroglifima i crtežima na mnogim egipatskim svetilištima a spominje se i u spisima starih antičkih filosofa.
Potom, boginja Izida očajna što je njen muž Oziris ubijen, pošla je u potragu za njegovim telom. Čula je da je Set, brat i ubica Ozirisa, leš bacio u Nil i ona je odlučila da putuje obalama te reke i traži ga. Stigla je do sirijske obale, do Biblisa gde se reka Nil inače uliva u more. Tu je našla sanduk i sahranila telo. Ali to je razbesneli Seta, on je ponovo oteo leš i raskomadao na 14 delova. Pobacao ih je širom prostrane pustinje i močvara, pa se Izida ponovo dala u potragu.
Prema pisanju Plutarha, (grčki istoričar iz 50 godine naše ere) kada je Izida našla sve delove tela Ozirisa sela je sa svojom sestrom Neftidom i dugo i glasno žalila i plakala. Čuvši to naricanje u kojem je Izida za Ozirisa molila večni život, bog Sunca Ra poslao je na Zemlju sa neba Anibusa, boga sa glavom šakala, (crteži njegovog izgleda su u svakoj piramidi i na svakom papirusu koji se i danas izrađuju u Egiptu), koji je ponovo sastavio telo Ozirisa.
Anubis je povio telo Ozirisa u beli čaršav, balsamovao ga je i izveo sve egipatske obrede nad mrtvima, a potom rekao Izidi da maše krilima nad njim. Čim je Izida zamahnula krilima, Oziris je oživeo i vinuo se iz sanduka u koji je mumija bila smeštena, prema nebu, kao što je i Hrist vaskrsao.
Tamo je po zapisima od pre pet milenijuma, postao gospodar svih koji umiru. I zauvek sedi u Sudnici dveju istina (baš kao i Pakao i Raj) i sa 42 pomoćnika (u Bibliji Hrist to čini sa 44 sveca), sluša ispovesti preminulih. I, pošto njihova srca pomoćnici izmere na terazijama pravde, Oziris određuje ko od mrtvih ima dovoljno vrlina za večni život a ko mora ponovo u telo da i dalje okajava grehe.
I sami nazivi zagrobnog sveta i njegovi opisi u delima hrišćana slični su onim u Knjizi mrtvih (nekadašnji Amentet, zagrobni svet, postao je amentu, naziv za Pakao egipatskih hrišćana). Taj Pakao je bio podeljen na dvanaest delova, baš kao i svet tame kroz koji se moralo proći pre izlaska pred Ozirisa. Veliki broj imena anđela je izveden od egipatskih ili heleniziranih egipatskih imena koja nalazimo na drevnim papirusima.
(U sledećem broju: Alhemičari koji su od praha pravili zlato)
PODTEKST 1
Moći poludragog kamenje
Iako Knjiga čuda koja se u piramidama čuvala na papirusima, nije pronađena u kompletu, sumnja se da je ona ipak sačuvana od zuba vremena. Sve tajne koje su u njoj, tvrde pojedini, sklonjene su duboko ispod temelja Vatikana, u tajnoj biblioteci gde je kažu, i originalna Biblija (po kojoj se Hrist oženio Marijom Magdalenom i dobio sina Davida, tako da njegova loza postoji i danas a ta se tajna naziva Sveti gral). Ove tvrdnje potkrepljuju se ne samo hrišćanskim ritualima osvešćivanja vode i kađenja tamjanom, koji su iscrtani na zidovima piramida davno pre rođenja Hrista. Već i raznim simbolima i amajlijama koje koriste hrišćanski sveštenici. Jedan od dokaza je i korišćenje dragog i poludragog kamena. Tako nije neobično da se od indigo plavog minerala, lapus lazurija, nađu svete ukrašene relikvije Vatikana i crkvi. A sa dobro očuvanog Neht-Amenovog papirusa, amajlija koja štiti energiju i večni život u čovekovom srcu, pravi se upravo od istog minerala. Po najslavnijem svetskom okultisti, Alisteru Krouliju, (čije su knjige vekovima proglašavane “đavoljim” i tek se poslednjih decenija slobodno izdaju i prodaju), ovaj kamen poseduje određena svojstva i donosi potpunu sreću i moć, svakome ko ga samo nosi.
PODTEKST 1
Talisman ANKH donosi sreću
Reč talisman je francuskog porekla i u savremenom okultnom rečniku se koristi za imenovanje predmeta koji donose sreću, zdravlje, ljubav, novac i moć. Jedan od najspiritualnijih, koji se i danas proizvodi čak i u najvećim svetskim juvelirnicama, od zlata i dijamanata, je ANKH. Reklamiraju ga da štiti od bolesti, čuva energiju i snagu, i rasteruje umor i zle čini. Ali njega svako može napraviti sam, kod kuće. Jer on ima oblik krsta, koji su inače od drevnih Egipćana preuzeli hrišćani. Samo što su na njemu umesto reči “ankh” ili “anch”, što znači “život”, “ja sam” ili “ja sam živ”,(gotovo da nema slike ili crteža nekog egipatskog božanstva da uz njega nije i “ankh” ispisanim egipatskim hijeroglifima), ugravirano Isusovo ime.
Ovaj krstoliki ankh s hijeriglifima, je u našoj eri počeo da se popularizuje kao “krst”. U istoriji civilizacije poznat prvo kao “koptski krst”, “uhati” ili “omčasti” a, pošto su ga preuzeli hrišćani kao svoj osnovni simbol, dobio je i latinski naziv, ”Crux Ansata”. Istoričari, sličnost ovog egipatskog znaka sa krišćanskim krstom pripisuju činjenici “da je ovaj egipatski znak bio vrlo popularan i raširen sve do Irske i to tako što su ga preuzeli egipatski krišćani Kopti kao simbol životne snage”.
Tajni ritual (za koji se tvrdi da je bio ispisan na papirusima koji su iz piramide Unasa izneli arheolozi i dali ga Vatikanu), takođe može biti urađen kod kuće. Okultiusti tvrde da je po receptu starih Egipćana, vodu preko koje je tri puta prenesen ovak krst, osveštao sam Bog, i da se kupanjem ili pijenjem, u čoveku budi kosmička snaga, čak i kada to učini sam.
PODTEKST 3
Amajlija “hekau” od zelenih buba
Prvi dokazi o staroegipatskim amajlijama, nađeni su u mnogim od 120 preoostalih piramida, starih od 3000 do 5000 godina. U drevnom Egiptu, pravili su ih od zlata, bronze, kamena i keramike da bi štitile besmrtnost umrle osobe. Kasnije na njima su hijeroglifima ispisivane i magične reči koje su za cilj imale da mrtvo telo zaštite od negativnih magijskih uticaja. Svaki deo tela pokojnika bio je pod zaštitom jedne vrste talismana ili amajlije.
U uverenju da one zaista pomažu, jer se mumije nisu raspadale, u starom Egiptu su ubrzo slične amajlije izrađivali i za žive. Neke od njih smatrali su tokom vekova, toliko moćnim, da ih upućeni u transcedentalni život, prave i danas. Jedna, koja se do 19. veka čuvala u uskim krugovima okultista i među najvišim zvaničnicima Vatikana i njihove “ekspoziture” Opus Dei, bio je prsten sa zelenim okamenjenim oklopom bube tvrdokorca. A “hekau”, kako su Egipćani zvali amajlije bile su komadi blještavog zelenog oklopa tvrdokrilca. Stavljali su se na grudi pokojnika, a nađene su u velikom broju na grobljima Starog Egipta. Kasnije ovaj škriljac poprima pravougli oblik pločice na kojima su urezane figure životinja.
