Dobrica Ćosić o nametnutom uverenju da Srbija mora biti žrtva istorijskog determinizma
MLADI MORAJU PROZRETI FANATIZAM POLITIČKIH LIDERA
Piše Jasna Jojić
objavljeno u Kompaniji „Novosti“, novembar 2008.
Srbima se stalno ponavlja da su njeni vekovni sukobi sa velikim silama posledice njene sudbine. Mladi će valjda zaključiti da je Srbija ipak, uglavnom bila žrtva zabluda političkih lidera koji su je vodili, od Nikole Pašića, preko Slobodana Miloševića do Vojislava Koštunice, rekao nam je naš eminentni književnik, akademik Dobrica Ćosić
* Moramo učiniti sve što možemo da satanizacija Srba postane prošlost, rekao je Dobrica Ćosić.
* Neprihvatanjem Londonskog pakta 1915. kobni je koren srpske tragedije u 20. veku.
Akademik Dobrica Ćosić, koji i u svojoj 86. godini u srpskoj javnosti uživa status autoriteta čiji savet obavezno treba saslušati, pre desetak godina je upozorio kako su Srbi u 20. veku «vodili šest oslobodilačkih ratova za nacionalnu državu i jugoslovensko ujedinjenje, izveli jednu revoluciju za novi društveni poredak i spas Jugoslavije, a da su pri kraju veka ostali bez Jugoslavije, bez svoje države i bez poretka koji je trebalo da bude socijalistički»
Kada se sredinom oktobra ove godine, na skupu posvećenom njegovom delu, u Trsteniku, Ćosić oglasio stavom da srpski porazi nisu konačni i da kao nacija ne možemo ozdraviti dok svesno ne progovorimo o svim zabludama i zločinima koje smo činili u Drugom svetskom ratu, građanskom ratu, titoizmu, Miloševićevskom režimu, u ratovima sa Hrvatima, Muslimanima i Albancima, on je dodao i : «Ako svi ćutimo, svi smo krivci. Zločin postaje normalan. Predajemo se ravnodušnosti i nihilizmu»
Prošle nedelje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, održao je govor povodom promocije istoričara, profesora dr Dragoljuba Živojinovića “Nevoljni ratnici”, oštro podsećajući kako su sve loše odluke zbog kojih građani Srbije i danas ispaštaju donešene još tokom Prvog svetskog rata, kad je žrtvovano više od milion Srba.
A onda, kao da je sve te opominjuće stavove hteo da zaokruži jednom porukom. Ekskluzivno, za «Reviju 92», naš akademik je opomenuo mlade u Srbiji da u budućnosti izbegavaju fanatizam dosadašnjih srpskih lidera.
* Možemo li vaše nedvosmislene poruke koje izgovarate poslednjih meseci da protumačimo kao apel da Srbija napokon mora početi da gaji politiku toleranciju?
– Srbi se zaista moraju pomiriti sa svetom. Pod uslovom naravno da svet hoće da se pomiri sa Srbima. A da bi se to desilo mislim da se mi moramo pomiriti sami sa sobom da shvatimo ko smo i da sagledamo sve svoje greške.
* Mnogi kažu da se greške najlakše uočavaju osvrtom na prošlost. Većina vaših romana koji su ilustrativniji nego mnogi udžbenici, govori o tome kako su Srbi ceo dvadeseti vek proveli u zabludi. Sami su birali uloge žrtve velikih svetskih sila, pa su obeleženi kao jedini narod u Evropi koji se suprotstavlja Novom svetskom poretku. A sada u dvadesetprvom veku uporno se suprotstavljamo Wevropskoj uniji. Šta zapravo trebamo da naučimo?
– Mi prvo moramo da shvatimo da smo mali narod. Potom treba da uvidimo u kakvom svetu živimo pa da u tom svetu pronađemo svoje interese. Treći zadatak je da kad shvatimo šta su to «naši interesi», te svoje interese, usaglasimo sa nekim od interesa velikih sila.
– Samo tako mi se nećemo žrtvovati onako nerazumno kako smo se žrtvovali u prošlosti. Jer, ni u Kraljevini, ni u Titovini, ni na njenim ruševinama, Srbi u politici nisu imali ljude dorasle vremenu, nacionalnim ciljevima i potrebama ljudi koji u žive u državi koju ti lideri trebaju da vode. To se mora promeniti.
* U intervjuu koji ste 1996. godine, posle četvorogodišnjeg ćutanja, dali za «Večernje novosti», rekli ste između ostalog da je Srbiju mnogo koštao loš izbor političkih lidera. Mislite li da danas bolje biramo, da smo se posle deset godina, kao država, kao nacija i kao ljudi, pojedinci, izborili sa tim problemom mazohizma?
– Bojim se da mi kao narod imamo jednu istu intelektualnu determinaciju koju ponavljamo u raznim varijantima. Istu politiku vodili su i Nikola Pašić, i Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica. Pa i neki iz današnjeg okruženja predsednika Borisa Tadića.
* Znači li to da je Srbija sudbinski osuđena da bude žrtva i da se sa tim njeni građani moraju pomiriti.
– Ja ne mislim tako. Ali mislim da je neophodno da mladi ljudi koji dolaze, i oni koji će živeti u Srbiji, i oni koji će je voditi, moraju sami da razmisle kuda idu. Da dobro procene da li je ono što nam se dešava, preciznije reći, ponavlja, determinacija ili zabluda.
– Čini mi se da je istorija Srbije uslovljena s oba ova elementa, ali da se bar zablude moraju otkloniti
* Kada vi izgovarate ovakve stavove, s’ obzirom na činjenicu da ste veliki autoritet za nekoliko savremenih generacija, oni imaju odjek. Društvu još uvek trebaju lekcije.
– Nisam siguran da li su moja poslednja obraćanja javnosti, tek moje staračke ideje ali iskreno mislim da Srbiji neizostavno trebaju i nova politika i novi ljudi.
– Oni moraju da apeluju da ćemo jedino kad se suočimo sa istinama o sebi, saznati istine o drugima. Samo tako povratićemo samopouzdanje i izvršiti preporod kojim se stupa u savremenu civilizaciju.
* Iza te ideje krije se poruka da je ovoj državi napokon potrebna nova racionalna politika?
– Da, Srbiji više ne trebaju vođe, već intelektualna, kulturna i praktična elita, koja mora da vodi razumnu politiku. Elita koja će dobrom voljom, znanjem i pameću, koje im doskora mnogi nisu priznavali, promeniti sudbinu ovog naroda.
Tragična slava
Bezumna uloga žrtve
– U dvadesetom veku nijedan mali evropski narod nije sebi postavljao veće i neostvarivije ciljeve od srpskog naroda. Nijedan mali evropski narod nije imao za protivnike i neprijatelje najveće sile sveta, kakve je imao i ima srpski narod.
– Razum nam nalaže da tu slavu sa svim tragičnim obmanama prepustimo nacionalnoj književnosti i što pre okončamo nacionalnu politiku 20. veka. Svojoj snazi, ciljevima i potrebama treba da pronađemo pravu meru i beznačajnije mesto od dosadašnjeg u ovom i sutrašnjem svetu. A taj svet nije svet slobode, istine, pravde i ravnopravnosti. Taj svet je svet surovog egoizma, hegemonija, potčinjavanja, vladavine sile i zla.
– Ništa nam ne pomaže moralistička retorika protiv takvog sveta i busanje u prsa da smo u pravu, da nam se čini zlo i nanose nepravde. Jer ti koji odlučuju o našoj sudbini, i koji nam čine zla i nepravde, dobro znaju šta nam čine, ali nam to čine zato što im je to interes i sada korisno. Uloga žrtve nijedan narod nije učinila spokojnim, zdravim, stvaralačkim, a njegove pripadnike ni moralnim, uvek. Uloga “nevinosti bez zaštite” i sa mogućim sažaljenjem, narodu ne donosi uvažavanje. A takve uloge danas nosi srpski narod. Moramo učiniti sve što možemo da takve uloge i satanizacija Srba postanu prošlost, rekao je Dobrica Ćosić.
Novi svetski poredak
Primorani na kompromis
– Razum nam nalaže da zasnujemo nacionalnu politiku i strategiju opstanka koja će manje smetati vladajućim silama i koja će nas izvući iz uloge naroda-žrtve i “žrtvenog jarca” “novog svetskog poretka”. Primorani smo na politiku kompromisa i odricanja, politiku sporazumevanja i žrtvovanja da bismo spasli istorijski integritet i celinu naroda. A i ono svoje koje nam niko ne može da otme. Srpska zemlja je mnogo veća od naroda koji na njoj žive.
– Zajedno sa velikima kojima stojimo na putu njihovih strategija i interesa, i onim malim agresorima pod njihovom zaštitom, i vreme je protiv nas. Više ga ne smemo trošiti na neostvarive i zabludne ciljeve. Jer sada izgubljeno vreme, za svagda je izgubljeno.
Ideja rodoljublja
Kritički govor srž pravih vrednosti
– Ta ideja je toliko sadržajna i prostorna i na njoj se može isklesati i identitet i sadašnjost i projekti naše budućnosti. A budućnost može da pripada samo mladom naraštaju čija mudrost podrazumeva uvažavanje iskustava očeva i dedova. Rodoljublje nije slavljenje i veličanje svega, nego savesno i kritičko govorenje o svemu, jer se samo u pravom i kritičkom govoru spoznaju prave vrednosti i mogućnosti da neki čovek ili pak narod zasluže pravo poštovanja. Rodoljublje podrazumeva stalnu, svestranu i bespoštednu kritiku svoga naroda i svoje zemlje.
Iskušenje
Pisac poražene Srbije
– U vremenu srpske egzistencijalne krize i propadanja, čula su se i čuju se distanciranja: “Ja nisam Srbin Miloševićeve Srbije”. Tako su se i komunisti distancirali od “Nedićeve Srbije” i “četničke Srbije”. Mondijalisti i apatridi od rata sa Hrvatima i Muslimanima, govore o “drugoj Srbiji”. Ja sam pisac jezika svih Srba i imam jednu Srbiju. Svojim knjigama pripadam svim Srbima. Ja nemam pravo na podelu Srbije i izbor one Srbije i onih Srba koje smatram naprednim, dobrim, hrabrim, pametnim, poštenim. Pisac kakav sam ja duhovno ima jednu, celu naciju. Ja sam pisac upravo ove poražene, ozloglašene, osramoćene, poražene Srbije. Ona mi je dala jezik, hleb, dužnost, značaj. Bez te cele Srbije, ne bi bilo ni mojih knjiga. Sudbina Srbije i moja je sudbina. Jer sam odavno prisvojio njenu hrabrost, njene podvige, njene žrtve, njene vrednosti i njenu slavu.
– Ali sam prisvojio i velike srpske zablude svoga doba koje sam razastirao i pretvarao u veru i ideologiju, ubeđujući i ljude svoga zavičaja u njihov revolucionarni, preporoditeljski, istorijski značaj. U mladosti obmanuo sam se jugoslovenstvom i boljševičkim socijalizmom. Tim idejama obmanjivao sam i ljude svog zavičaja. Iz razloga dobro poznatim starijim naraštajima, na istorijskoj prekretnici 1941. nisam mogao da budem četnik, ni “zboraš”, niti bih ikada to mogao da budem. Svestan svojih zabluda i krivica, ja sam u svojim knjigama i opozicionim, disidentskim delanjem razotkrivao svoje i srpske zablude i krivice. Koliko sam u tome uspeo ili neuspeo, ne sudim ja.
PODTEKST
Nikola Pašić začetnik ideje iz koje se rodio krvavi srpski romantizam
Sudbina Srbije u Prvom svetskom ratu, uvek se može tumačiti na različite načine, zavisno kakvo je aktuelno stanovište sa kojeg se gleda na njeno učešće u tom najvažnijem događaju 20. veka. Jer, činjenica je da je u tom Ratu Srbija videla i realnu mogućnost za rešenje svog nacionalnog pitanja, za oslobođenje i ujedinjenje sa Hrvatima i Slovencima u zajedničku državu Jugoslaviju, što je kao svoj ratni cilj, za istoriju, ovekovečila pismenim predlogom, takozvanom Niškom deklaracijom, donetom septembra 1914.
Dobrica Ćosić je prošle nedelje, govoreći o posledicima Prvog svetskog rata i Solunskog fronta na sudbinu Srbije, u Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti, rekao da je taj događaj bio najsudbonosniji jer je zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca zamišljena i stvorena iluzijama i zabludama srpske političke i kulturne elite o narodnom jedinstvu Južnih Slovena, bez obzira na verske i razvojne razlike.
Ćosić je istakao: “To je kao integracijski cilj predstavljalo izrazit progresistički, evropski duh toga vremena. Sa tim duhom nacionalnog romantizma 19. veka, korespondirao je i imperativni nacionalni interes Srba, rušenje Austrougarske monarhije”. A to je trajno ugrožavalo sile Srbije i čitavog srpskog naroda jer
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, “nije imala integracijsku energiju da trajno reši nacionalno i državno pitanje srpskog i nijednog jugoslovenskog naroda, a za stvaranje te Kraljevine Srbija je izgubila 1.250.000 ljudi i ogromno materjalno bogatstvo”.
Uz to, naglasio je naš akademik, ispostavilo se da je takva Jugoslavija bila i “temeljna istorijska pretpostavka za stvaranje samostalnih država Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca, a uslovila je i velike, egzistencijalne nesreće srpskog naroda na kraju 20. veka: “Jugoslavija je trajala dok su za njeno postojanje bile zainteresovane velike sile. Njima su jugoslovenski separatizmi bili politički izgovor, a srpski režim ideološki razlog, za novu prekompoziciju Balkana i uslov za zalet američkog imperijalizma u evro-azijske prostore, zalet omogućen ishodima hladnog rata i propašću Sovjetskog Saveza.
“Takvu spoljnopolitičku determinaciju Balkana i Jugoslavije uspešno su iskorisitli hrvatski, slovenački, makedonski, albanski, muslimanski i crnogorski separatizam, ne samo da razbiju Jugoslaviju, nego i da razore državni i teritorijalni integritet srpskog naroda i ugroze njegovo etničko biće, pretvarajući dijasporičan srpski narod u izbeglički narod, koji danas nema ni svoju definisanu životnu teritoriju, ni međunarodno priznate državne granice”.
Posledica koje je ostavio Prvi svetskli rat na Srbiju, definitivno, još mnogi nisu svesni. Akademik Ćosić posebno kritikuje patetiku s kojom Srbi danas govore o tom Ratu, o prijateljstvu “saveznika”, zaboravljajući kako je izgledalo povlačenje srpske vojske i dela naroda preko Albanije: “Žalosno je naše epsko veličanje srpskog egzodusa u snežnu, vrletnu, neprijateljsku Albaniju decembra 1915. godine, posle potpunog vojničkog poraza, kada se Franja Josif zahvalio nemačkom maršalu Fon Makenzenu za uništenje srpske vojske, a lord Kičiner, britanski ministar rata, izjavio: “Da. Sa Srbijom je, nažalost, svršeno”.
”Nepristajanjem na kapitulaciju, iako je srpska vojska saterana na Kosovo i Metohiju, srpska vlada i komanda odlučuju da se izvrši vojni i državni, u stvari nacionalni egzodus u Albaniju, jedini takav egzodus u evropskoj istoriji. Ta odluka doneta je na neubedljivim obećanjima savezničkih diplomata da srpsku vojsku na albanskoj obali, u San Đovani de Medua i Draču, čekaju savezničke lađe, što se, naravno, nije obistinilo. Taj herojski podvig, ali i putoslovni, samoubilački čin platilo je mučeničkom smrću preko 140.000 srpskih vojnika i civila, a od četrdesetak hiljada srpskih regruta i dečaka mobilisanih i povučenih pred neprijateljskom najezdom, do Drača i Valone dovuklo se samo oko sedam hiljada izgladnelih, bolesnih, bosih nemoćnika”, naglasio je Ćosić i zapitao se: “Ko razuman sme samo da slavi albansku golgotu – herojstvo, upornost i spremnost na patnju i žrtve za slobodu po svaku cenu i veru u saveznike Srbije, a da se ne zapita: kakvi su ljudi bili ti srpski političari, državnici, vojskovođe, prestolonaslednik, koji su mogli i smeli da donesu tako hazardsku, surovu, ubilačku odluku da se jedna Srbija, i to ona koja je životno jezgro nacije, uputi u decembru, u siromašnu, neprijateljsku Albaniju, dakle – u potpunu neizvesnost i kolektivnu smrt?”.
”Ne mogu da se divim političkoj i državničkoj mudrosti Nikole Pašića, ratovodstvu i strategiji prestolonaslednika Aleksnadra i vojvoda Putnika i Stepanovića, koji su prepolovljenu vojsku i stotinu hiljada civila, žena i dečaka, rukovođeni fanatičnom idejom da sloboda i Jugoslavija nemaju cenu, poveli u kolektivno, masadsko samoubistvo za ratni cilj koji saveznici nisu tada prihvatali. Ne mogu da smatram velikim i mudrim državnicima Pašića, njegovu koncentracionu vladu i srpsku skupštinu koja je 21. avgusta 1915. godine konačno odbacila ultimativni zahtev saveznika da Srbija prihvati Londonski pakt, od aprila 1915, koji joj je za ustupanje Bugarskoj teritorije Južne Srbije od leve obale Vardara, a posle ratne pobede garantovao prisajedinjenje Bosne i Hercegovine, Jadransko more do Splita i neke delove Slavonije.
Neprihvatanje srpske vlade Londonskog pakta smatram kobnim, sudbonosnim činom, istorijskim korenom srpske tragedije u 20. veku. Niko ne zna kakvu bi sudbinu imala Srbija da je 1915. prihvatila Londonski pakt, ali je sasvim izvesno da joj 20. vek ne bi bio, kakav joj se dogodio”.
Akademik Dobrica Ćosić naglasio je da Srbe još uvek muči Prvi svetski rat, “ne zato što smo nacionalisti i zagnjureni u tmine svoje prošlosti, pa nismo okrenuti svetlim evroatlantskim horizontima i zori one Evrope (koja nas je sa NATO bombardovala 1999, odnosi se prema Srbima kao evropskim parijama, i sa Amerikom nam otima Kosovo i Metohiju i vrši aneksiju čiste etničke teritorije severno od Zvečana i Ibarskog Kolašina sa južnim delom Kopaonika)”, nego nas Prvi svetski rat i njegov nastavak, Drugi svetski rat, muče jer se njihove posledice još uvek osećaju na našem životnom prostoru, a jedna nova civilizacija sa supstancijalnom krizom svom silinom je grunula u nas zaostale, pometene, ucenjene, same.
Jedan sasvim novi kraj
U svom prošlonedeljnom govoru u SANU, Dobrica Ćosić se prema najznačajnijem događaju za sudbinu današnje Srbije, osvrnuo i iz ugla književnika, autora romana “Vreme smrti”.
Rekao je kako su mu na stotine čitalaca zamerale što nije opisivao Solunski front, proboj i oslobođenje Srbije. A onda je objasnio: “Nisam to učinio zato što je srpska vojska na Solunskom frontu bila samo deo Istočne armije i pod savezničkom komandom, a srpska vlada sa skupštinom bila u izbeglištvu, dakle van nacionalne teritorije i potpuno uslovljena savezničkom politikom”.
“Moji čitaoci su me pitali zašto je roman Vreme smrti okončan opisom na obali Jadranskog mora, rečenicama:… Preživeli ljudi, bez reči i komande odmileše u lađe među nepobijene, odabrane konje, noseći ono mače; za njima se ušunja i nekoliko srpskih pasa… Onda motori zastrašujuće zabrundaše i lađe krenuše, noseći ih nekuda na kraj niskog neba.
Danas, 25. novembra 2008. godine ja dopisuje kraj romana Vreme smrti, ovako: A, iza kraja niskog neba, nalazi se kraj 20. veka u kome su sinovi i unuci onih ratnika u lađama, opet uludo branili Jugoslaviju i ginuli za svoju državu u međunacionalnim, verskim i građanskim ratovima, a Srbi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije izgnani su u Srbiju, i svet, u beskućništvo, bedu, životnu neizvesnost…”
Tako će i Srbi svojom sudbinom potvrditi staru istinu da su velike sile saveznici malim narodima samo ako im je to korisno i da nema bezinteresnog prijateljstva među državama
Četnici i partizani
Rehabilitacija u bibliotekama
Na loš istorijski ishod jugoslovenstva i glavnog ratnog cilja Srbije u Prvom svetskom ratu – zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, posle njene propasti, lideri Srba stvarali su drugu, nacionalnu ideologiju i opštu istorijsku svest: “Pored kosovizacije i crnogorizacije Srbije, odgovorili su retrogradnom političkom mitomanijom Nikole Pašića i Aleksandra Karađorđevića, ideološkom abolicijom četničkog terora u Srbiji, ambivalentnim odnosom prema titoizmu i njegovim istorijskim ishodima.
Zablude iz Prvog svetskog rata svoje dalekosežne posledice imale su i u Drugom svetskom ratu, koje su okončane aktuelnim nacionalnim defetizmom – političkom rehabilitacijom Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i njihovih intelektualnih sledbenika, rekao je Dobrica Ćosić prošle nedelje u SANU-u i objasnio:”Retrogradnom i neumnom savremenom revizijom istorije Drugog svetskog rata kojom se poništava srpski antifašizam evropskog i svetskog značaja, poriču se njegovi oslobodilački rezultati u koji je srpski narod uložio velike žrtve i još veće nade.
Ćosić je jednom za list “Koreni” izjavio i: “Čuvajte se ideologije. Ne postoji veći duhovni i moralni problem od ukidanja u sebi ideološkog čiji je koren u građanskom ratu. Istorija je te rovove zatrpala. Pobeđeni su i pobednici i poraženi. Nastala je nova epoha i sasvim nova istorijska situacija za srpski narod. Za to novo doba koje će biti nesnosno tegobno i neizvesno potrebne su nove ideje i novi ljudi. Sa idejom građanskog rata ne može se uraditi nijedno dobro. I komunisti i četnici i ljotićevci su poraženi i predstavljaju teški anahronizam. Njihovo mesto je u bibliotekama.
PODTEKST
Slobodan Milošević gubitnik i onih bitki za koje se verovalo da su ih Srbi dobili
Pre desetak godina list Srba u rasejanju, koji nosi ime “Koreni”, kao i jedan od najpoznatijih romana Dobrice Ćosića, preneo je razmišljanja našeg poznatog pisca o pogubnosti novije srpske nacionalne politike.
U njemu se naš akademik na 20. vek osvrnuo kao na vek poraza, istakavši da nijedan veliki politički cilj koji je država postavila na njegovom početku, nije ostvaren a i bitke za koje se činilo da su dobijene, ponovo su izgubljene.
“Za pesmu se samo jednom umire.
“U mom sagledavanju našeg stanja, srpsko pitanje glasi: hoćemo li i dalje da propadamo sledeći vladajuće političko neumlje, ili će nas prenuti nagon i razum opstanka i pokrenuti nas ka spasavanju od politike propadanja? A u toj propadajućoj nacionalnoj politici, Srbi su još od 1913. godine, a najizrazitije od 1915. pa sve do dana današnjeg”.
Dvadeseti vek je dakle, vek političkog poraza srpskog naroda, vek poraza srpske nacionalne politike. Nijedan veliki politički cilj koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili, konstatovao je Ćosić pre osam godina: “Izgubili smo i one bitke za koje smo verovali da smo ih dobili. Pretrpeli smo slomove u dvema velikim ideologijama – nacionalnoj i socijalnoj, u jugoslovenstvu i socijalizmu. U 20. veku vodili smo šest nacionalnooslobodilačkih ratova za nacionalnu državu i jugoslovensko ujedinjenje, izveli smo i jednu revoluciju za novi društveni poredak i spas Jugoslavije, a pri kraju veka ostali smo bez Jugoslavije, svoje države i poretka koji je trebalo da bude socijalistički. Žrtvovali smo se za oslobođenje naroda koje smo smatrali bratskim, uzvratili su nam samo mržnjom i neprijateljstvom”.
Zbog tih pogubnih posledica naš akademik je isticao da se Srbi moraju zamisliti nad dubokim mislima starogrčkih filosofa: “Ako spoznati sebe stoji na vratima antičkog umovanja o čoveku i njegovom svetu, kritičko, istinito saznavanje sebe treba Srbima da stoji na vratima njihovog spasenja i spokojnije budućnosti. Istine o sebi su najskuplje ljudske istine – i za te istine, za takvu samosvest, samouverenje i samopoštovanje, snagu imaju oni koji opstaju i pobeđuju u ovom neizvesnom i opakom svetu. Samo sa istinama o sebi, možemo da saznamo istine o drugima, povratimo samopouzdanje i izvršimo preporod kojim se stupa u savremenu civilizaciju. A mi se sobom još nismo ozbiljno pozabavili i koliko jesmo, to nam se saznanje zaturilo u trivijalnostima političke svakodnevice i duhovne pustoši koja nas plavi. U sagledavanju sebe, ne verujem da možemo izbeći zaključak: ni u Kraljevini, ni u Titovini, ni na njenoj ruševini, Srbi u politici nisu imali ljude dorasle vremenu, nacionalnim ciljevima i potrebama. Ni Nikola Pašić to nije u svemu bio. Možda u generalnoj nacionalnoj strategiji nije Srbiji i srpskom narodu izabrao pravi put, jer se već od 1918. pokazao kao strma stranputica.
U čitavom dvadesetom veku u srpskoj politici, najrazumnije i najdalekovidije su mislili oni koji u toj politici nisu odlučivali o narodnoj i državnoj sudbini. Možda je tako u svim narodima. Da nije tako “veliki mehanizam istorije” drukčije bi radio i drukčije bi nesreće morile ljude. Ali “veliki mehanizam” srpske istorije, mi danas moramo da pokrećemo novim energijama, novom politikom, novim ljudima. Znanjem, pameću i voljom onih kojima do sada nismo priznavali da su u pravu i koji sada nisu u politici. Među njima se, po mom mišljenju, nalazi jezgro predvodničke elite. Ja u njima vidim onaj činilac koji našem narodu može da promeni sudbinu”.
PODTEKST
Rasvetljavanje fatalne srpske krivice najodgovorniji je umni i moralni zadatak mislećih savremenika
Tokom oktobra ove godine, Dobrica Ćosić obratio se javnosti govorom koji je održao u Trsteniku, na skupu posvećenom njegovom književnikom portretu. Saopštavajući svojim čitaocima da je drugom knjigom “Vreme vlasti” okončao svoj romansijerski ciklus i napisao svoj poslednji roman, dodao je “Reč o srpskoj krivici u porazima koje smo kao narod doživeli i koje ćemo dugo da trpimo”.
“Uvod u tu temu je priznanje mog moralnog duga zavičaju: nisu ispunjene nade u koje sam uveravao svoje savremenike.
U novembru 1945. godine, dakle, pre 63 godina, sa predizborne tribine na tadašnjoj trsteničkoj pijaci, kao kandidat za narodnog poslanika srpske skupštine, ja sam obećao narodu svog zavičaja socijalizam i srećnu budućnost. A ostvario se titoizam, raspad srpskog narodnog bića i nesrećna budućnost koja se ne okončava. U borenjima za nacionalno i državno ujedinjenje, nov društveni poredak i napredak, za nacionalna i demokratska prava u 20 veku, poražen je srpski narod. Ti porazi nisu konačni. Poražen sam i ja sa svima koji su se za velike ciljeve borili i pokušali da promene srpsku sudbinu. Ali mi smo osvojili i neke istorijske pobede: Republiku Srpsku i uverenje umnih i hrabrih ljudi sveta da smo na strani pravde i prava. Ta skupa pravda i pravo bogati srpski etos i postaje osnova za razumnu nadu u izvesniju sutrašnjicu.
Gospodari sveta i njihovi jugoslovenski štićenici proglasili su Srbe krivcima za razbijanje Jugoslavije i ratove na njenom tlu, upoređujući moralno i ideološki srpsku krivicu sa nemačkom krivicom u Drugom svetskom ratu. Oni su svojom politikom i propagandom, karakterišući srpski patriotizam i demokratski nacionalizam kao neonacizam, izazvali srbofobiju svetskih razmera. Za nemačku krivicu Saveznici su 1945. osnovali Nirnberški sud i suđenje živim nacističkim vođama i generalima koji su vodili Drugi svetski rat, izvršili monstruozne ratne zločine, genocide i holokaust, porobljavanje i pljačke desetak evropskih naroda. Evropska zajednica proglasila je Srbe krivcima za rasturanje Jugoslavije i ratove na njenom tlu, pa je za proglašenu srpsku krivicu Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija organizovao Haški sud da sudi srpskim političkim vođama i generalima za ‘zločinačko udruživanje sa ciljem stvaranja Velike Srbije’ agresijom na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, vršeći ratne zločine, etnička čišćenja i genocid. Po ubeđenjima gospodara sveta i nedokazano “zločinačko udruživanje” u optužnici Haškog suda i režirana “humanitarna katastrofa” Albanaca je srpska krivica koja je prevazilazila sankcije, pa je Amerika sa 19 zemalja Zapadne alijanse povela Mali svetski rat protiv Srbije i iz vasione, apokaliptično dva i po meseca raketama ubijala Srbiju dok nije za Albance i za svoje vojne baze osvojila Kosovo i Metohiju.
Ako ne mislimo ideološki, u istorijskom bivstvovanju naroda pobede i porazi nikad nisu delo samo jedne učesničke strane. U supstancijalnoj istini ni žrtva nije samo žrtva. Zato ću pokušati sa najmanje reči i argumenata da nagovestim svoje mišljenje o srpskoj krivici, smatrajući rasvetljavanje te fatalne krivice najodgovornijim umnim i moralnim zadatkom mislećih savremenika danas. Kao srpski pisac i učesnik u nekim političkim događanjima u drugoj polovini XX veka, dužan sam da razmišljam i o srpskoj krivici i odgovornosti za nesagledne nesreće i patnje srpskog naroda, i ne samo srpskog, u poslednjim decenijama. Na potragu za istinama o srpskoj krivici podstakao me je i veliki nemački filozof Karl Jaspers koji je 1946. napisao izuzetno značajnu knjigu Pitanje krivice. Bez obzira na to što se nemački poraz i nemačke krivice ni po čemu ne mogu porediti sa srpskim, Karl Jaspers nam nudi neke ideje koje zaslužuju da se uvaže.
U ovom za srpski narod najporaznijem vremenu, započetom raspadom Jugoslavije koji je izazvao ratove i egzoduse srpskog naroda, ali i zločine koje smo drugima počinili, u vremenu u kome smo ponovo morali da vodimo borbu za svoja nacionalna i demokratska prava, sada bez saveznika i podrške sveta, nije bilo teško biti na strani velikih sila – na pobedničkoj strani. Od 1990. godine nije bila potrebna velika pamet da se bude “u pravu” i na strani pobednika u “hladnom ratu” i jugoslovenskom slomu. Trebalo je samo bez moralnih dilema opredeliti se na stranu Evropske zajednice, Nemačke i Amerike i odreći se nacionalnih prava koja su svim drugim jugoslovenskim narodima priznata; trebalo je žrtvovati dva i po miliona Srba i prepustiti ih progonu i uništenju ustaške Hrvatske i mudžahedinske Bosne. Trebalo je ne biti na strani ugroženih sunarodnika u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu i Metohiji koji su se borili za opstanak i osnovna ljudska prava; trebalo je, dakle, biti na strani zavojevača, šovinista, zločinaca, na strani neslobode i nepravde; trebalo je odreći se svih oslobodilačkih ratova za ujedinjenje srpskog naroda; trebalo je biti na strani nepravde i laži i biti neproglašen – srpskim nacionalistom. Biti politički “napredan”, biti antinacionalista, biti “emancipovan Srbin” u ovom istorijskom sunovratu, biti na strani takozvane “druge Srbije” koja se ulizuje i nudi hegemonistima i imperijalistima, bilo je najlakše, jer je srpskom narodu bilo najteže. Ja sam smatrao svojom ljudskom i književničkom dužnošću, da stanem na stranu svog naroda u borbi za nacionalna i demokratska prava, ali otvorenih očiju za njegove greške i krivice.
Međutim, Evropska zajednica i Amerika su istorijska zbivanja na jugoslovenskom tlu u poslednjim decenijama XX veka, protumačili ne uvažavajući istinu i ne poštujući životna prava srpskog naroda.
Iako smo okupirani u Bosni i Kosovu i prognani iz Hrvatske, i ako nismo hteli ni izazvali rat sa Slovencima, Hrvatima i Muslimanima, mi smo osuđeni da smo izvršili agresiju na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo, da smo izvršili etnička čišćenja i genocid; da smo narod ratnih zločinaca. A rat su izazvali oni koji su proglašeni srpskim žrtvama. Tuđman je 12. aprila 1992. godine na javnom zboru na Trgu bana Jelačića izjavio: “Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želela! Ali mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske…”
I Muslimani su se spremali za rat. Muslimanska Stranka demokratske akcije u januaru 1992. godine, po sopstvenom priznanju, imala je 98.000 naoružanih svojih pripadnika. A oni su prvi počeli da ubijaju Srbe u Sarajevu, Zvorniku, Tuzli, po čitavoj Bosni… I vojnike JNA koji su napuštali Bosnu.
Albanci su digli ustanak za otcepljenje Kosova i Metohije s ciljem stvaranja Velike Albanije, a mi smo proglašeni krivcima zato što smo branili svoju državu, bez obzira na to što smo je, po mom mišljenju, na najgori način, gubitnički branili.
Svejedno, Evropska unija i Amerika sa svojim strateškim ciljevima imali su interes da podrže secesioniste i priznaju avnojevske granice republika, pa su Srbiju, koja je nesrećno pokušala da zaštiti delove svog naroda, proglasili agresorom u jugoslovenskim ratovima. Ali mi moramo da uvidimo da su u tom odbrambenom ratu, očajno vođenom, Srbi počinili neoprostive političke greške i teške zločine: rušenje Vukovara, raketiranje Zagreba, napad na Dubrovnik, granatiranje Sarajeva, ubijanje zarobljenih Muslimana u Potočarima kod Srebrenice. Na progone Srba od strane Muslimana i Hrvata u Bosni, Srbi su odgovorili progonima Muslimana, manje Hrvata.
Mi smo danas dužni da govorimo celu istinu o ratovima sa Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Da priznamo svoje greške, krivice i zločine i adekvatno osudimo njihove, svejedno što nam svetski mediji, američka i evropska politika to neće priznati. Mi moramo priznati svoje greške i krivice zbog našeg duhovnog i moralnog zdravlja i nacionalnog dostojanstva. Sa tekućim i tuđim političkim “istinama”, o ratovima koje smo vodili, braneći pre svega Jugoslaviju, mi ne možemo u budućnost da stupimo kao istorijski punoletan i dostojanstven narod. Srpska nacija je u iskušenju: preispitivanja sebe. Ne da se dokaže ko je kao pojedinac bio u pravu, nego šta smo sve kao narodna većina pogrešili. Vreme međusobnih optužbi treba da okončamo i zamenimo vremenom promišljanja, dijaloga, slušanja drugih. Vreme vike i gneva treba da smenimo tihim govorom i razmišljanjima. Treba prvo da razgovaramo sami sa sobom i sagledamo se istinito, pa tako samosvesni da stupimo u dijalog sa svetom. Ovako zaluđeni, ogorčeni, poniženi, očajni, pometeni, ovako sukobljeni sa sobom, ne možemo racionalno da se saglašavamo sa svetom. Mi u svet ne možemo da stupimo sa podelama i optužbama koje jedni drugim izgovaramo u stranačkim borbama. Ne možemo u budućnost s uverenjem da je režim Slobodana Miloševića činio samo zla i vodio katastrofalnu politiku, a opozicija mislila uvek ispravno i uvek bila u pravu – da je bez krivice za naš nacionalni poraz. Vreme je bilo toliko zlo da je na nacionalnim poslovima malo onih koji nisu činili neka zla; vreme je bilo toliko iščašeno i nerazumno da smo skoro svi u manjoj ili većoj meri postupali i govorili nerazumno. U svetsku zajednicu mi ne možemo da stupamo kao nekakve dve Srbije; u svetsku zajednicu treba da se ulažemo kao jedna moderna nacija sa oslobodilačkom tradicijom i kulturom starom osam vekova.
Mi živimo u svetu velike neizvesnosti i manipulacija. Primorani smo duboko da razmislimo kako i kuda ćemo dalje iz svojih ruševina koje se i dalje oburvavaju. Po mom poimanju težine srpskog položaja, treba se pripremiti za izvanredne napore, žrtvovanja i trpljenje, da bismo pošli putem preporoda i spasa. A taj put je dug, strm, izlomljen.
Karl Jaspers piše Nemcima 1946. godine: “Odgovor koji sebi damo (o svojim krivicama – D. Ć.) predstavljaće temelj naše svesti o bivstvu i naše samosvesti… Samo preko pitanja krivice može nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja samog izvora našeg bića…”
Nemačke i naše krivice nisu iste, ali i preokret u srpskoj sudbini može nastupiti samo razumnim uviđanjem svojih grešaka i krivica koje smo počinili u XX veku.
Suštinu srpske tragedije čine naše zablude koje su matrice i zla koje smo počinili. Mi ne možemo da dođemo do razumne nacionalne samosvesti dok racionalno ne sagledamo svoje zablude. Jer su i mnoge naše krivice proizašle iz naših zabluda. Na neke zablude primorala nas je istorija. Na nove zablude i danas nas mami svet čija je budućnost neizvesna. Naša iskušenja se ne okončavaju, jer se ni ucene i obmane gospodara sveta ne okončavaju. O nacionalnim zabludama razmišljamo još uvek politički, a one nisu sve političke, pa se tako ne dolazi do celovite istine o našoj sudbini i dužnostima koje imamo kao narod.
Ali i sa takvom samosvešću, mi nemamo moć da izmenimo svoju sudbinu, ako Evropska unija i Amerika ne napuste stereotipe svoje politike prema Srbiji i srpskom narodu, stavljenog u sudnicu sveta, u položaj krivca i taoca.
Srpski patrioti moraju međunarodnim faktorima postaviti pitanje Karla Jaspersa iz 1946. godine: “Da li je politički pametno, svrsishodno, bezopasno i pravedno čitavu naciju pretvoriti u izopštenika, srozati je ispod ranga drugih naroda?”
A upravo suprotno od ovog humanističkog i demokratskog načela ponašaju se danas Amerika i Evropska unija, šireći srbofobiju i čineći Srbiju taocem Haškog suda.
Srbija se od 1991. našla u položaju u kome se našla Nemačka 1946. godine. Snosi kolektivnu krivicu. Osudila nas je “međunarodna zajednica” i kaznila ekonomski, politički, krivično, moralno; mi dve decenije živimo pod neprekidnim ucenama spoljnog faktora.
Sa osudom takvog ponašanja Zapadne alijanse, mi Srbi moramo sebi da postavimo pitanje: postoji li srpska krivica i u čemu? Postoji i ona nije mala. Možda je najveća – nerazumevanje sveta u kome postojimo. Ali naše krivice nisu one koje nam pripisuju neprijatelji i njihova srpska posluga i to moramo ubedljivo da dokazujemo. Činjeničko utvrđivanje istorijske istine i odgovornosti za razbijanje Jugoslavije i karakter ratova sa Hrvatima, Muslimanima i Albancima uslov je nastajanja nove nacionalne samosvesti i civilizovanog odnosa među narodima bivše Jugoslavije. Ako se danas ne daje kompetentna, na istinama zasnovana naša odbrana, Srbi će za dugo, možda i za čitav XXI vek biti “žrtveni jarac” i ostati istorijski krivac; ostaće balkanski Nemci – nacisti u ishodu “hladnog rata” i posle propasti totalitarnog socijalizma.
Zato je za nas danas najvažnije kritičko rasvetljavanje, samoprosuđivanje i samoprosvetljenje. To je naša ljudska dužnost nezavisna od optužbi koje dolaze spolja, koliko god nam one mogle poslužiti kao ogledalo i opomena.
U srpskom društvu još ne postoji aktivna i objektivna moralna svest. Umorni od nepravdi i poniženja, zaboravom namirujemo savest. Zaboravom opravdavamo sebe. Mi još nismo spremni za duhovni i moralni preporod. Kod nas je delatan samo revanšistički moralizam. Mi ne možemo postati istorijski samosvesna nacija dok neideološki, nepristrasno ne progovorimo o svakom svom delanju i nedelanju u istorijskim zbivanjima prošloga veka do današnjeg dana.
Antrfile u PODTEKSTU 3
Egzistencijalizam
Nema zločinačkog naroda
U odbrani svog opstanka i dostojanstva, moramo te evropske i američke moćnike da podsetimo na humanističku i demokratsku misao Karla Jaspersa, koja glasi: “Besmisleno je okrivljavati narod u celini kao zločinački. Zločinac može biti samo pojedinac. Tako je i besmisleno narod u celini moralno optuživati. Ne postoji nikakva karakteristika naroda koju bi imao svaki pojedinačni pripadnik tog naroda… Narod kao celina ne može biti ni kriv ni nevin, bilo u zakonskom, bilo u političkom pogledu… Kategorički sud prema narodu uvek je nepravedan, jer podrazumeva lažnu supstancijalizaciju i za posledicu ima potcenjivanje čoveka kao pojedinca…”
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
višak:
Antrfile ZA PODTEKST 2
Jovan Rašković
Poražen u svojoj utopiji
“Politika Jovana Raškovića nije bila ideološka i partijska politika, ni politika osvajanja i očuvanja vlasti. To je bila politika za opstanak i slobodu, za očuvanje svog identiteta, za osnovna ljudska prava i dostojanstvo naroda i čoveka”, rekao je pre osam godina Dobrica Ćosić za list “Koreni” i objasnio: “Rašković, koga su sa vođstva srpskog naroda u Hrvatskoj prognala dva nacionalna radikalizma – ustaški šovinizam Hrvata i maksimalistički nacionalizam Srba, sa humanističkim slobodarstvom i demokratijom, sa borilaštvom bez ratoborstva, uneo je u srpsku politiku poštenje i realizam u postavljanju nacionalnih ciljeva. Ali, Jovan Rašković je za svoje doba bio političar utopist. Njegova demokratska utopija, bila je neostvariva u ustašoidnoj hrvatskoj državi i vladajućoj hrvatskoj srbofobiji. Njegovu miroljubivu utopiju, nisu mogli da slede njegovi savremenici Srbi, koji su se s razlogom plašili drugog ustaškog genocida i drugog egzodusa, zabludno verujući da Srbi treba da imaju ona prava koja imaju Hrvati. Njegovu demokratsku utopiju nije hteo da podrži ni neotitoistički režim u Srbiji sa svojom autokratijom”.
Zato je, zaključio je naš književnik, Jovan Rašković umro poražen u svojoj politici. Nije prvi. I najveći srpski političar Nikola Pašić, umro je poražen u politici. Umro je poražen u politici i Slobodan Jovanović, najveći srpski intelektualac u prvoj polovini veka…
Antrfile ZA PODTEKST 2
Hrvati i Srbi
Nastavci i obrti
Kao da je juče izgovorio svoje stavove o hrvatsko-srpskim odnosima, Dobrica Ćosić je još pre osam godina upozorio da porazi ili pobede u jednom trenutku nisu konačne:
“Tragedija Srba u Hrvatskoj dogodila se u jednoj deceniji s kraja dvadesetog veka. A narod ne postoji samo u jednom veku, ma koliko taj vek njemu bio sudbinski. Narod srpski postojaće vekovima i milenijumima. Nijedan veliki događaj u istoriji ne okončava sa svojim efektivnim trajanjem. On traje i onda kada se ljudima čini da je okončan. A srpsko-hrvatski spor, odnosno hrvatski genocid nad Srbima, motivacijski i posledično, nije okončan. Slede nastavci, slede obrti, sledi danas neočekivano. Poraz Srba u Hrvatskoj nije konačan. On je događaj čije će i neke pozitivne posledice pripasti nekim budućim srpskim pokoljenjima i celini srpskog naroda.