U predgovoru prvih pet izdanja knjige “Čuda vlaške magije” Jasne Jojić Pavlovski, objavljenih od 1999. do 2001. godine, poznati srpski etnolog Dragomir Antonić, napisao je “od istoka do zapada, krajnjeg juga i severa, sačuvana su verovanja u natprirodne sile na koje čovek može uticati kako bi pomoću njih u stvarnosti izazvao određene željene promene, koje prirodnim sredstvima ne može ostvariti. Magija je, pre svega, tehnika uticanja na natprirodne sile i njihovog podređivanja čovekovim ciljevima.”. Onda je zaključio: “Knjiga Čuda vlaške magije, predstavlja zapis i dokaz o postojanju i delovanju magije kod Vlaha1 u istočnoj Srbiji. Knjiga je mnogo kompleksnija nego što se čitaocu može učiniti po samom naslovu. Ona ne sadrži samo verovanja i priče o magiji kod Vlaha već zadire u mitološki i običajni život ove male zajednice. To je u potpunosti ispravan pristup, jer je potrebno objasniti sveobuhvatnost običajnog života jedne etničke grupe, da bi mogli da shvatimo i sa razumevanjem pratimo razvoj pojednih segmenata iz duhovne kulture. Autorka to uspešno radi i lepim novinarskim jezikom i stilom, vrlo vešto komponuje sopstvena istraživačka saznanja, sa njoj dostupnom literaturom, prevashodno etnološkom. Na taj način stiže do jedne skladne celine kojoj čitalac mora poverovati”.
Knjiga koja je sada pred čitalačkom publikom, ima jednostavniji naslov “Vlaška magija”. Ne zato što rituali i obredi iz istočne Srbije, koje autor opisuje, više nisu čudesni, već zbog toga što se tokom prethodne decenije, zahvaljujući osnovnom izdanju ove knjige, za tradiciju malog naroda u Timočkoj krajini, zainteresovala i domaća i inostrana javnost. Vlaška magija “ušla je na velika vrata” i na mnoštvo internet sajtova, o njoj je snimljeno niz televizijskih serijala koji se iznova repriziraju, a prva izdanja knjige “Čuda vlaške magije” Jasne Jojić Pavlovski, su u bibliotekama i preoporučena su literatura na mnogim fakultetima koje se bave etnološko-sociološkim i antropološkim istraživanjima.
Naslov je sada jednostavniji jer svako upućeniji zna da je vlaška magija – čudo. Ali je ovo izdanje knjige, nešto kompleksnije jer je dopunjeno novim istraživanjima i saznanjima autorke. Na “novim” stranicama, opisani su do sada skrivani rituali. Tako se u ovom izdanju još više potvrđuju reči etnologa Antonića, koji je u predgovoru osnovnom izdanju napisa: “Oni koji su se bavili ili se još uvek bave terenskim istraživanjem pojedinih tema iz oblasti magije, znaju koliko je to težak i nezahvalan posao. Nije lako saznati imena osoba koja poseduju određene osobine i znanja nedostupna drugim, običnim ljudima. Zatim kad ih upoznate treba mnogo truda i strpljenja da ih privolite da uopšte razgovaraju o svojim sposobnostima i moćima koje poseduju. Za to je potrebno dosta iskustva, a bogami, i hrabrosti. Razgovor sa vračem u kome vi pokušavate da otkrijete ponešto iz njegovog rada, krije u sebi mnoge opasnosti, kojima se izlaže onaj koji taj razgovor počinje”. Autor, međutim, uspeva da taj, na prvi pogled mali ali u suštini ponekad nepremostiv problem, reši na zadovoljavajući način. “Iz knjige se vidi da njoj vračare i bajalice veruju. Zahvaljujući stečenom poverenju autor je u stanju da i čitaocima prenese svoja otkrića, do kojih oni sami ne bi mogli da dođu. Međutim tu nije kraj. Autor je radoznao i sledeći zlatno pravilo novinarstva da se čuje i druga strana, kreće u potragu i pronalazi lica koja su koristila usluge vračara.”, napisao je etnolog Antonić i zaključio: “Za one koji ne znaju mogu reći da je privoleti nekog da priča o sopstvenom iskustvu sa vračem i problemima zbog kojih je zatražio pomoć natprirodnog, mnogo teže nego stupiti u kontakt sa samim vračem. Jer, problemi onoga koji traži pomoć su krajnje intimne prirode i o njima nije lako ni sa sobom razgovarati, a kamo li drugima pričati. I tu je najveća vrednost ove knjige. To, što pored opšteg sagledavanje mitologije, običaja i duhovne kulture Vlaha, imamo priče bajalica i onih koji njihovu pomoć traže, čine knjigu neuobičajenom za ovakvu vrstu literature. Knjiga je pisana merom. Autor voli senzaciju, ali nije dozvolio sebi da senzacionalno nadvlada objektivno, da radoznalo nadjača intimno. Izbegao je da uvredi ili povredi osećanja i vračara i osoba koji veruju da im je njihova pomoć potrebna. Zato – vredeće ova knjiga mnogima. Oni koji vole zabavu i razonodu pronaći će je. Oni koji žele da saznaju više o Vlasima i njihovoj magiji – saznaće. A etnolozi i naučnici dobiće dragocen izvor podataka do kojih bi sami teško došli. U svakom slučaju, knjiga će se čitati, a lepše nagrade i većeg priznanja autoru od toga nema.”
Ovim visprenim zapažanjima našeg uvaženog etnologa Antonića, zaposlenog u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti (SANU), recenzenta knjige “Čuda vlaške magije”, teško je šta dodati. Možda još samo informaciju da je obilje naknadno prikupljenog materjala, moralo biti podeljeno u dve knjige pa su čitaocima priređene “Vlaška magija I” i “Vlaška magija II”.
